Fri11242017

Zadnje ažuriranje06:20:51 PM GMT

Najnovije:

Back to the Past, pitanja za Borisa Dežulovića u svezi njegove komparacije govora Hitlerovog generala Rudolfa Lütersa iz srpnja 1943. i „hrvatskih revizionista iz srpnja 2017.“ u srpskim 'Novostima'

dezulovicpije

Srpske 'Novosti' u Zagrebu od velikosrpskog, šovinističkog, protuhrvatskog članka „Srbi i Hrvati – Do istrage vaše ili naše“ ne donose 2017. nikakve nove novosti, kao da je vrijeme stalo 1902. godine. Prvo, najlakše pitanje kolumnistu 'Novosti', Borisu Dežuloviću:

Zašto u 'Novostima' Milorada Pupovca, glasnika Srpske samostalne demokratske stranke SDSS, koja je toliko samostalna da je gotovo stalno u koaliciji s vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom, ne pišete stranim jezikom, srpskim jezikom i na srpskoj ćirilici, s obzirom da je list za koji pišete srpski? Vaš poslodavac koji Vas financira s novcem hrvatskih poreznih obveznika iz hrvatskog držvnog proračuna, dakle, s omraženim „ustaškim“ kunama, zalaže se za uvođenje srpske ćirilice odnosno dvojezične natpise u Vukovaru koji je razoren u velikosrpskoj agresiji 1991. kada je Gradu-heroju silom nametnuta srpska ćirilica. Zar ne bi bila lijepa gesta kao Hrvata iz Splita koji živi u Beogradu, da se čitalačkoj publici u Hrvatskoj obraćate na srpskom jeziku, iz poštovanja prema Srbijancima u Srbiji, i Srbima u Hrvatskoj, s obzirom da su 'Novosti' glasilo srpske etničke manjine u Hrvatskoj? Moja malenkost će se iz poštovanja prema Hrvatima u Hrvatskoj obratiti na hrvatskom jeziku, i morfološkom, korienskom pravopisu „ustaše“ Ljudevita Gaja iz prve polovice 19. stoljeća koji je bio na snazi do Prvog svjetskog rata, i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, pravopis s kojim je pisao hrvatski rodoljub i hrvatsko-američki izumitelj Nikola Tesla. Nadam se, da će te to kao Hrvat primiti s poštovanjem!

Drugo pitanje za g. B. Dežulovića: Cijenjeni druže, jeste li upoznati s reolucijom Europskog parlamenta iz travnja 2009. godine, s kojom je osuđen totalitarni socijalizam, te je osuđena i diktatura komunističke partije, i osuđeni su komunistički zločini, te se njome ujedno odaje počast žrtvama komunizma, i doslovno se poziva povjesničare da izvrše reviziju poviesti u svakom onom slučaju u kojem su je komunisti krivotvorili?

Vi, naime, u svom pamfletu zvana kolumna koristite u tekstu od 16. srpnja 2017. pod naslovom „Back to the Future“ termin „hrvatski revizionisti“ ne bi li diskreditirali hrvatske povjesničare, i, što suptilno, neizravno sugerirajući, a što otvoreno i direktno, da su oni time „neofašisti“, ili „nacisti“, ili kako se u domaćoj ekstremno-ljevičarskoj propagandi voli reći „ustaše“. Ironija sudbine jest, da je čak i jugo-komunistički ideolog Stipe Šuvar u jednom trenutku postao „ustaša“ kada ga je beogradski tisak režima Slobodana Miloševića tako bio etiketirao, što mu je bila kazna koju je zaslužio jer je on tako cieli svoj politički život etiketirao nevine ljude, Hrvate, ne bi li ih diskreditirao, i prognao ih iz javnog i političkog života genocidne Titove Jugoslavije, a neke takvim optužbama i izručio u ralje jugoslavenskog, komunističkog, izvitoperenog pravosuđa koje je sudilo za verbalni delikt. U bivšoj Titovoj Jugoslaviji je bilo 30.000 politički montiranih sudskih procesa samo na administrativnom području SRH, i 100.000 osuđenih Hrvata na zatvorske i logorske kazne. Genocid i etničko čišćenje se, dakle, nastavljalo i  nakon 'Bleiburga i križnog puta' sve do sloma SFRJ 1991. godine, na čemu se može zahvaliti ekstremističkoj politici komunističkog vođe u Srbiji, Slobodanu Miloševiću koji je Jugoslaviju i razbio, misleći stvoriti veliku Srbiju. Etiketa „ustaša“ se u 70 godina jugokomunističke propagande toliko izlizala, da je ljudima već sasvim svejedno zvao ih netko „ustašom“ ili ne. To je također dobra viest, da titoizam gubi na snazi i postaje balon s rupicama, tako da zuji po sobi kao muha bez glave.

Za postavit sliedeće pitanje, na koje ću dati odgovor sa svoje strane, mislio sam prvo zatražit jamstvo slobode javne rieči, da me se ne kazni zbog verbalnog delikta, ali zapravo mi je kao protuustavno lustriranom čovjeku više baš svejedno, ionako nemam što za izgubit, kao Hrvat u Hrvatskoj sam politički diskriminiran, i izbačen iz javno-političkog života, nigdje već 20 godina ne mogu dobiti posao kao profesor, etiketiran davno još kao „ustaša“. S obzirom da su me tako etiketirali komunisti, čak i oznaši poput Zvonka Ivankovića – Vonte, i Tuđmanovi kadrovi, to je onda kompliment za mene. Hvala vam drugarice i drugovi komunjare i udbaši, makar su zapravo i udbaši komunjare jer su i oni bili članovi Saveza komunista Jugoslavije! Prije samog pitanja, podsjetimo se, što je Boris Dežulović napisao u svom tekstu. Citirao je, naime, Hitlerovog generala Rudolfa Lütersa, „zapovjednika njemačkih postrojba u Hrvatskoj“, kako mu je glasila službena titula, prilikom njegovog govora Hrvatima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj:

„Zločinac Tito je za vašu zemlju nesreća. Njegova ‘akcija za oslobođenje’ stajala je vašu zemlju već na tisuće najboljih sinova. Ona je razorila mir radnog građanina i seljaka. Ona je otimala vašu imovinu i bezdušno je uništavala. Razrušene crkve i popaljena sela označuju njegov put. Neizreciva bijeda, glad i beskrajne muke: to su njegovi uspjesi. Odstranjenje toga zločinca je nacionalno djelo! Ono će narod i Domovinu osloboditi od biča krvavog boljševičkog terora.“ (General der Infanterie der Wehrmacht, Rudolf Lüters, Befehlshaber der Truppen in Kroatien, 17. 7. 1943.)

Navedeni citat Boris Dežulović uspoređuje s govorima povjesničara i političara Zlatka Hasanbegovića, i to  povodom histerije oko procesa preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu, i tvrdi da u njima nema razlike, da je govor generala Lütersa preslik 1 : 1 govora dr. Hasanbegovića na temu kritike poviesnog lika i djela maršala Tita.

Teoretski je Dežulović u pravu, ali tehnički nije, jer Hasanbegović se referira na Titove zločine od tzv. oslobođenja 1945. nadalje kroz period komunističke Jugoslavije, dok o Titovim ratnim zločinima od 1941. do 1945. mudro šuti, osuđuje N.D.H. i ustaški režim kao „zločinački“, čime je na istoj liniji poviesne kritike kao i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, te oboje stoje iza Titovog „antifašizma“ u Drugom svjetskom ratu, a osuđuju Tita kao komunističkog diktatora u Jugoslaviji, s tim da g. Hasanbegović tvrdi, ispravno, da se Republika Hrvatska unatoč izvorišnoj odredbi o „antifašizmu nasuprot N.D.H.“ temelji na Domovinskom ratu, što je poviesno točno, i istinito, a Domovinski rat je antifašistički s obzirom na velikosrpski fašizam, s tim da bih rekao kako je i antikomunistički, s obzirom na komunistički karakter agresora tzv. JNA, dakle, protunarodne 'Jugoslovenske narodne armije'.

Bivši komunisti i simpatizeri diktatora 'Tita' prave razliku između Tita - partizanskog vođe, i Tita – 'nesvrstanog' vođe Jugoslavije nakon rata, što je otprilike psihološka dijagnoza Mr Jakylla i Dr. Hydea, koji je i zvijer i ljepotica u jednoj personi; kad ubija, nije svjesna da ubija, jer ona je u biti dobra osoba. To je na tragu narcisoidnosti koja je vladala u jugoslavenskom socijalizmu, kako je to psihološko stanje Jugoslavena ispravno sa stručnog stajališta objasno unuk velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, prof. sociologije dr. Stjepan Meštrović sa sveučilišta u Texasu. Tako su Titovi partizani od 22. lipnja 1941. do 8. svibnja 1945. „dobri antifašisti“, a od 8. svibnja 1945. do 30. svibnja 1990. „zločesti komunisti“. Nakon toga su bivši komunisti opet „dobri antifašisti“ u Republici Hrvatskoj, a svi ostali Hrvati su, naravno, „fašisti“.

Kad pogledamo Dežulovićevu hipotezu o istovjetnosti govora Hitlerovog generala Lütersa i zastupnika građana Hrvatske u Zagrebačkoj skupštini i Hrvatskom saboru, Zlatka Hasanbegovića, kao povjesničara me zanima samo jedna stvar: Je li hrvatski govor generala Lütersa odgovara istini ili ne? Je li istina, da je Titov komunistički partizanski pokret, koji se u agitacijskoj propagandi partizana zvao „narodno-oslobodilački“, činio ratne zločine u periodu od prvog ustanka u Sisku od 22. lipnja 1941. do ljeta 1943. godine, jesu li Titovi partizani palili crkve i sela, razorili mir građana i seljaka, otimali imovinu i bezdušno je uništavali, i krivi za smrt tisuće najboljih hrvatskih sinova?

Tvrdim da jest, da je Titov partizanski pokret kriv za ratne zločine za koje ga je optužio Hitlerov general. Da bih skinuo stigmu s Hitlerovog generala pješaštva u njemačkoj vojsci Wehrmacht, Rudolfa Lütersa, naglasit ću, da je nekadašnji njemački kancelar, borac protiv ekstremno-ljevičarskog terorizma Frakcije crvene armije, R.A.F., i predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke, Helmut Schmidt, izričito rekao, da vojnici i časnici njemačke vojske Wehrmacht nisu bili fašisti, jer su bili nestranački, i da je o tome razgovarao i sa sovjetskim čelnikom Leonidom Brežnjevim, koji se, doduše s takvom ocjenom nije slagao, ali to je kompliment s obzirom da je bio boljševik, znači, totalitarist. (Izvor o Schmidtovoj izjavi molim vidjeti u knjizi o povijesti Drugog svjetskog rata, 'WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE'.)

Moji argumenti u prilog tvrdnje generala Lütersa jesu poviesni dokazi o teškom ratnom zločinu Titovih partizana u Potkozarju i gradu Priedoru na Sani, u proljeće 1942. godine kada je nad četiri iskopane grabe ubijeno 229 Hrvata muslimanske i katoličke vjeroispovjedi, dražavljana i lojalista N.D.H., među njima i nekoliko djece i žena, koji su prije smrti mučeni, tako da su umirali martirijskom smrću. (To u „antifašista“ današnjice izaziva opći smijeh i odobravanje. Sjetimo se izjave profesora na FFZG Mate Kapovića: „Serem se na Bleiburg“, koja je ostala bez reakcije vlasti Republike Hrvatske i vladajuće stranke i koalicije kao i HAZU i drugih relevantnih institucija i intelektualaca. Poznata „hrvatska šutnja“.) Za te zločine je po zapovjednoj odgovornosti kriv zapovjednik partizana na tom području Bosanske krajine, izvjesni Šoša, a u lancu zapovjedanja samoproglašeni maršal 'Tito' koji je od 1935. bio suradnik (doušnik) zloglasne staljinističke tajne policije N.K.V.D. kada je prokazao kremu emigrantskih jugoslavenskih marksista koji su i zbog njegovih pismenih karakteristika strieljani u Moskvi, većina početkom 1939. godine, što mu je izravno otvorilo put na čelo KPJ, da postane šef politbiroa CK KPJ, fotelja u koju ga je posjela sovjetska tajna policija, a formalno jugoslavenski komunisti na tajnom sastanku u zagrebačkoj Dubravi. (Nakon rata „drug Tito“ svoje ubijene drugove nije rehabilitirao, dok su u Sovjetskom Savezu nakon Staljina rehablitirani.) U to vrieme su Tito i partija bili u službenom savezništvu s Adolfom Hitlerom i 3. Reichom, i to preko pakta o nenapadnju, Molotov – Ribbentrop. Sudbina će Tita ponovo dovesti u Hitlerovu blizinu za vrieme rata kada je poslao svog agenta, generala Velebita, da zamoli Hitlera za primirje u Bosni u vrieme protupartizanske ofenzive Osovine, 'Fall Weiss' i 'Fall Schwarz', Bieli i Crni pothvat 1943. godine, dok su njegovi partizani, većinom iz Dalmacije, kao guske u magli ginuli na Neretvi i Sutjesci. Hitler je odbio Titovu molbu, jer „da se s banditima ne pregovara“. Bez Hitlerovog odobrenja njegovi generali su nastavili tajne pregovore iz Gornjeg Vakufa u Zagrebu, dakle, Lüters je pregovarao s Titom, i postigli su  dogovor o nenapadanju, tako da su Niemci prepustili jugoslavenske partizane velikosrpskim četnicima, a Hebrangovi partizani su bliedo gledali kada su iz 'glavnog štaba' dobili oštre instrukcije da ne smiju napadati željezničku prugu Zagreb - Zemun odnosno put logistike za Njemačku vojsku na Balkanu sve do Grčke. Primirje je trajalo do njemačkog padobranskog desanta na Drvar 1944. Tito je čak razmišljao da napadne Zapadne Saveznike ako bi se iskrcali na Istočnojadranskoj obali. Takve poviesne detalje titoisti ne vole, i obično dobiju amneziju i mudro šute o tome, kao i o njemačko-sovjetskom paktu za koji bi najradije htjeli da se gumicom izbriše iz poviesti, jer je KPJ u to vrieme najžešće osuđivala „britanski imperijalizam“. Inače, usput rečeno, sve hrvatske žrtve partizanskog terora u Priedoru i Potkozarju, dakle, žrtve komunizma, su sudsko-medicinski ili forenzički obrađene, zna se ime i prezime, dob i profesija žrtve, i kalibar streljiva s kojim su ustrieljene u glavu iz neposredne blizine, ili pak smrtonosna povreda nanieta kundakom puške udarcem u glavu i razbijanjem lubanja. O tim zločinima partizana, kao i o mnogobrojnim drugim ratnim zločinima srpskih pobunjenika, četnika, i partizana 1941./1942., je Ministarstvo vanjskh poslova N.D.H. objavilo „bielu knjigu“ na njemačkom jeziku s detaljnim opisom svakog masovnog zločina koje su Titovi borci i politkomesari počinili. To su poviesne činjenice koje se ne mogu tumačiti drukčije nego što jesu: činjenice o ratnim zločinima Titovih partizana, partizanskih jedinica, odreda, brigada i divizija kasnije Jugoslavenske armije koja je na koncu preimenovana u 'JNA' koja je u noći s 25. na 26. lipanj 1991. napala Republiku Hrvatsku, i bombardirala policijsku stanicu u Glini te sudjelovala u etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva na Banovini, ili kako su partizani govorili na Kordunu i Baniji. Poviesna činjenica jest također, da su Titovi partizani sudjelovali u revoluciji koju je KPJ pokrenula na području N.D.H. Poznato je da je Titov zamjenik Moša Pijade za vrieme rata donio u Foči tzv. revolucionarne propise o kojima se učilo u jugoslavenskim školama. Oktobarska revolucija na hrvatskom tlu smatrala se šlagom na tortu partizanskog rata. (Masovna ubojstva Hrvata iz Priedora od strane Titovih partizana, i opsada grada na Sani od dana proglašenja N.D.H. od 10. travnja 1941. do svibnja 1942. i njegovo zauzimanje, kao i teroristički napadi u to vrieme na civile, putnike, prolaznike i stanovnike toga kraja bio je povod hrvatskoj-njemačkoj vojnoj ofenzivi na Kozaru u lipnju 1942. u sklopu koje je grad Priedor oslobođen od jugoslavenske okupacije. Oslobodilačka ofenziva hrvatskog 4. Gorskog sdruga pod zapovjedničtvom generala Hrvatskog Domobranstva Čanića spriečila je da Titovi partizani napune još dvije pripremeljene grabe s nevinim hrvatskim žrtvama. Nažalost, danas se Priedor nalazi pod velikosprskom okupacijom od 1992., a znamo da su u tom nesretnom kraju tada počinjeni novi i strahoviti zločini nad nesrbima u mreži srpskih koncentracijskih logora 'Keraterm', 'Trnopolje' i  'Omarska' koje je otkrio dobitnik Pulitzerove nagrade, Američki novinar Roy Gutman.)

Zaključak jest, da je tvrdnja Hitlerovog generala Rudolfa Lütersa 100 posto istinita i točna sa stajališta poviesnih činjenica. Tito i njegovi partizani činili su brojne zločine 1941. – 1943. i do 1945. na hrvatskom ratištu, i zavili su Hrvatsku u crno, već tada, a ne samo za vrieme pokolja koji je u hrvatsku poviest ušao pod pojmom 'Bleiburg i križni put', to jest jugokomunistički genocid nad hrvatskim narodom kada je ubijeno 500.000 Hrvata, to jest od „oslobođenja“ do Božića 1945. ubijen je u mirnodopsko vrieme svaki šesti Hrvat. To je bio genocid ili ubojstvo naroda identično kao genocid u Kambodži 1974. 1979. počinjen od strane Crvenih kmera nad vlastitim narodom kada je ubijeno 2 milijuna ljudi. Paradoks jest, da je kambodžanski narod od daljnjeg genocida spasila vojna intervencija komunista iz Vijetnama. Valjda su se sažalili nad jadnim susjedima koje su njihovi drugovi komunisti istrebljivali.

Moje pitanje Borisu Dežuloviću: Cienjeni druže moj beogradski, što mislite, tko je u Drugom svjetskom ratu vodio narodno-oslobodilačku borbu, Tito i Staljin, ili Ante Pavelić i Adolf Hitler, Maršal i Generalissismus ili Poglavnik i Führer?

Ovo je jedna smiona teza, a raspolažem s poviesnim dokazima, da narodno-oslobodilačku borbu nisu vodili ni Staljin ni Tito nego njemački i hrvatski vođa, naime, obojica su sami kontrolirali valute svojih zemalja, dok je sovjetsku valutu odnosno narodnu banku kontrolirala bankarska obitelj Rothschild iz City of London, i to na osnovi ugovora između Lenjinovog boljševičkog režima koji je privatizirao Rusku narodnu banku bivše Carske Rusije koju su boljševici uništili, i dao je na  rok od 99 godina u ruke međunarodnim bankarima, suprotno Manifestu komunističke partije Karla Marxa, koji zahtijeva nacionalizaciju kapitala. Ugovor je, inače, istekao dana 1. siječnja 2016. godine i od tada je Ruska Federacija slobodna i souveraina ili nezavisna država. Tito je svoju državu, tamnicu naroda Jugoslaviju, grobnicu ubijenih Hrvata i tamnicu živih Hrvata, prepustio u ralje Međunarodnog monetarnog fonda, tako da jugoslavenska vlada nije kontrolirala dinar, i socijalističkom privredom u Jugoslaviji kao i Sovjetskom Savezu upravljao je Međunarodni monetarn fond, IWF. Hitlerova vlada je pak 15. lipnja 1939. doniela zakon o nacionalizaciji njemačke središnje narodne banke 'Reichsbank', što ju je stajalo Drugog svjetskog rata. Plodovi antifašističke pirove pobjeda Saveznika danas, 70 godina nakon Drugog svjetskog rata, zorno pokazuje da Saveznici nisu vodili narodno-oslobodilačku borbu, jer su ljudi i na Istoku i na Zapadu pod lihvarskim kreditima, robovi u NWO tzv. Novom svjetskom poredku kojeg je opisao George Orwell u svom futurističkom romanu '1984', objavljen odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Narodno-oslobodilački rat i NOB nije ubojstvo vlastitog naroda kako je to radila KPJ/KPH koja je vodila partizanski pokret i protunarodni rat. (Na koncu, politkomesar i Titov general Vladimir Bakarić je na prvom poslieratnom kongresu komunista priznao, da partizani za vrieme rata nisu uspjeli većinu hrvatskog naroda pridobiti za svoj pokret.)

Narodno-oslobodilački rat u Drugom svjetskom ratu vodili su Finska, Njemačka, Mađarska, Hrvatska, Bugarska, Rumunjska, Italija, Slovačka i Japan, zemlje-članice Osovine, Sile osovine su vodile rat za slobodu i nezavisnost. Naravno, u službenoj poviesti su Saveznici „dobri dečki“, jer pobjednik piše poviest, ali ne dovieka, već samo do sliedećeg ratnog poraza.

Profesor Goran Jurišić u Zagrebu, 17. srpanj 2017.

Joomla Templates and Joomla Extensions by JoomlaVision.Com